Imitacija
Autor slike:Meni nepoznat
Poželjelo golo drvo glumiti rodno
Okitilo grane svoje listićima lažnim
Pa se stihom hvali, kao da je plodno,
U očima tuđim, sad pravi se važnim.
I ne vidje sažaljenja
Niti čuje smijeh poruge
Sav treperi važan od vlastitoga udivljenja
Ne misleći pri tom na poglede tuge
Koji mu se sklanjaju poduže sa puta
Jer šteta je rasipati energiju divnu
Na granje što ga kroji ljubomora žuta
I na koru što isijava iskričavost kivnu.
Treperilo je ono davno, sad ne sjeća se više
Godovi su otvrdnuli unutarnje znanje
Ka sjenovitoj strani svoje granje njiše
Grančicama tanašnim krade tuđe sanje.
Ne osjeća svjetlost, a o njenoj snazi zbori
Tražeći izvana što u sebi krije
Imitira drugu krošnju, i pri tome mu duša gori
A korijenje suho od hladnoće vrije.
Ne natapa ga više rijeka ushićenja
Čak ni Mjesec nikako da obasja ga noću
Grančice se polomiše od nemogućeg htijenja
Plodove ne nudi, tek pustoš i samoću.
Možda ipak tračak sunca dodirne mu bitak
I spoznajom obnovi čaroliju života
Imitirat drugo biće, za njeg' loš je to napitak,
Rijetki u tom djelu pronađu ljepotu.
Poželjelo golo drvo glumiti rodno
Okitilo grane svoje listićima lažnim
Pa se stihom hvali, kao da je plodno,
U očima tuđim, sad pravi se važnim.
|