Na Izvoru tuge
Autor slike: meni nepoznat
Kad misli sumorne dušu mi more
Pitanje postavim:“Može li biti gore?“
Ili je samo, sve prolazan tren u moru tuge,
Kao i uvijek, ispitujem sebe, nema mi druge.
Utezi tuge, sad na dno me vuku,
Kroz zamagljen pogled pružam ruku
A na drugoj strani nikoga ne vidim
Potonuća ovoga, da li da se stidim?
Svjetlosni svijet, a od tame bježi?
Od bolesti i smrti, čovječanstvo se ježi
Energija još teče u obliku riječi
Kao da zagrljaj želi izbjeći,
Tišina odzvanja unutar mojih zidina
Gdje bila je bonaca
Sad strma je hridina
O koju nasukavam svaku novu misao
Samo što se rodi, nju netko je izbrisao.
Jer u sebi nosi previše tame
A demoni u meni njome se hrane
Kao da čupkaju dio po dio
Ožiljak je rođen gdje nikad još nije bio.
Zar da pišem ovako tužne pjesme
Kad svjetlosti je na pretek s božanske česme?
Kroz zamagljen pogled ruku povlačim
Zadnji dio sebe pred svijetom presvlačim.
I nije me stid, niti strah postoji
Osuda, prijekor, tko riječi još se boji?
Tišina…
Još odzvanja unutar mojih zidina
Val lomi u prah mjesto, gdje bila je hridina.
Jedan djelić mene nestaje u trenu
Da li sam skinula nepostojeću koprenu
Ovim priznanjem da rob sam u duši,
I kako materijalan svijet boli me i guši,
Nevidljivi lanci do same srži stežu
Nove me spoznaje sve više vežu,
Umjesto da osjetim slobode let
Upadam u zamku, osuđujem svijet
Kojim sam okružena od rođenja svoga
Koji mi je darovan od jedinstvenog Boga.
I tako se misli roje u meni
Čas grlila bi val, čas plakala na stijeni
Kroz zamagljen pogled
Na srce ruku stavljam
Novorođeni dio sebe pozdravljam.
Nikome on vidljiv nikada neće biti
Jer osmjesi moji taj dio će skriti
To mjesto ću nazvati „Izvorom tuge“
Kad umjesto sebe tješiti ću druge
S njega ću otkidati lotosove lati
I svaka suzna kap u njega će stati
Možda, za nečiju ispruženu ruku,
Ja ponudit ću utjehu i sigurnu luku.
Nitko u trenutku tuge ne smije ostati sam
To sam spoznala...
Sada i to znam!
|